Prenj: Bijele Vode - Jezerce - ljeto 2005

Nekoliko slika sa ture Bijele vode - Jezerce negdje u 8. mjesecu ove godine. Na Bijele vode smo došli u petak poslije podne, prenoćili u kolibi i sutra rano ujutro krenuli prema Jezercu. Magla je bila nenormalno gusta, vidljivost možda 10-15 metara i pratila nas je sve do Jezerca. Tek kad smo tamo stigli počela se dizati i osvanuo je lijep i sunčan dan, bez oblačka.

Koliba

Naloži Miro...

Bijele vode u magli

Uništeni planinarski dom na Jezercu

Zelena glava (lijevo) - najviši vrh Prenja

Ekocid na Prenju

Daleko od gradske vreve i civilizacije, bageri, razni gusjeničari i krivosječe svih naroda i narodnosti ove nesretne države neplanski krče sve što im se nađe na putu ne bi li došli do mlade bukve. U tom suludom naumu ih nije strah ni mina niti zakona (kao da ga ima). Idu sve dublje u planinu i ostavljaju pustoš za sobom. Kad naiđu na kakvu veliku stranu gdje ni bager ne može izaći, koriste konje i izvlače sve što na drvo sliči. Tamo u Vilinom klancu, djelomično miniranom, već je toliko divljih šumskih puteva da je to strašno. Ne zna čovjek koga više da žali, one garibe što još uvijek nose maskirne uniforme i za tko zna koju crkavicu riskiraju živote u potencijalnim minskim poljima ili tu silnu šumu što je iskrčiše i od nje napraviše golet. A od puta do Bijelih voda su napravili takvu kaljužu da više nikakvo vozilo tuda ne može proći osim bagera s lancima i gusjeničara. Planinari moraju kroz šumu jer putem je nemoguće proći zbog blata koje je na pojedinim mjestima duboko i pola metra (nevjerovatno ali istinito). Nekad se moglo dobrim džipom doći pod Bijele vode i onda šumskim putem izaći do kolibe i planinarskog doma. Danas se može još dalje. Probili su ovi "šumari" put još dalje i ne bi nas čudilo da već sljedeće zime izbiju na Bijele vode. Jedina nada za Prenj je on sam - njegova divljina i nadmorska visina na kojoj ovi jadnici, kada već jednom završe sa Vilinim klancom i Dolovima, neće pronaći nijedno drvo jer gore nema vegetacije. Za naše nedavne ture do Jezerca snimili smo par slika pa se i sami uvjerite.

Bageri s lancima (eto kakav je put) izvlače balvane

Nema šanse da išta prođe ovuda

Brazda od pola metra blata

Prenj: Proljeće 2005

Evo nekoliko fotki proljeća na Prenju sa jedne od naših tura od Bijelih voda do kontejnera. Bio je 5. mjesec, malo prohladno ali vedro - idealno za provesti dan u planini.

Stotine polomljenih stabala od lavine i silnih vjetrova

Izvor vode kod kontejnera

Prenj: Obrlin (Galerija 2)

Pogled na Čabulju

GPS hvata skoro sve satelite

Posljednje slike pred povratak

Prenj: Vrh Obrlin 2005

Vrijeme nam i nije baš išlo na ruku. Prenj, najveći planinski masiv u Bosni i Hercegovini kao da na sebe navlači sve ciklone i anticiklone ovoga svijeta. Snijeg je pao u četvrtak i zabijelio sve njegove vrhove uključujući i Obrlin (1836 m), vrh koji se odlično vidi iz većeg dijela Mostara. Pogledate li s bilo koje višekatnice u pravcu sjevera vidjet ćete Obrlin i njegovog nižeg brata, vrh Ćelopek. Lijepo se vidi i s Rudnika, iz Cima, Ilića, s Bulevara…



Iz grada se činilo kao da je zameten snijegom i da od zamišljene ture nema ništa, ali u dilemi priroda po prekrasnom proljetnom danu ili (stota!) kava u Tržnom odlučismo se za ovo prvo.

Na Ruište dolazimo negdje oko 9 i 15. Slijedi nam oko tri i po sata penjanja i svladavanja nekih 800 metara nadmorske visine.

Naš fotograf Miro je prvi put na ovakvoj turi i s nevjericom gleda u ogromni masiv ispred nas. Prvo se penjemo na vrh Gradina (1300 m) iznad samog Ruišta.


Strana po kojoj idemo je strmija nego što smo mislili te nešto malo dalje, da bi se oslobodili tereta, u snijeg zakopasmo hranu i piće za roštilj koji smo planirali odraditi nakon spuštanja. Sunce nemilosrdno prži i na nekih 1400 metara temperatura je bila već oko 13 stupnjeva.

Teren je mješavina oštrog kamenjara i velikih busenova trave, sa većim smetovima ispod tu i tamo zalutalog drveta. Nekih sto metara ispod Ćelopeka, po izuzetnoj strmini, dočeka nas gust kamenjar. Na vrhu ima tek nešto malo snijega. Miro je već ispalio stotinjak slika, prosto ne znaš prema kojoj strani da se okreneš i gledaš.

Nakon odmora idemo dalje prema Obrlinu. Na ovoj visini temperatura je već dobro pala, a vjetar sve jače puše. S obje strane vrha po kojem se krećemo uživamo u fantastičnom prizoru snježnih dina koje su napunile ogromne planinske uvale. Nakon nekih dvadesetak minuta penjanja dolazimo na vrh Obrlin (1836m).

Pogled na istok - planina Crvanj

Pogled na Velež

Pogled na Prenj s Obrlina

Što reći o pogledu. Ispod nas prostranstva Prenja, zamotana u gusti bijeli pokrivač i okupana proljetnim suncem. Zelena glava, Lupoglav, Osobac i ostali vrhovi Prenja čine se tako blizu da se mogu rukom dohvatiti. Izazovni, okovani ledom i opasni, u ovakvim uvjetima su i za najekstremnije alipiniste pravi izazov.

Prenj

Velež izgleda moćno u cijeloj svojoj dužini, lijevo od njega je Crvanj s nekih dva metra snijega, na sjeveru Visočica i Bjelašnica, na jugu Čabulja. Mostar se i kroz dvogled jedva nazire. Dvogled i aparat mijenjaju ruke.

U to zazvoni i telefon, neko pita može li Miro doć’ da snimi nešto? Ovaj mu objašnjava gdje je, ako može za pet sati.... Ukupno osam mobilnih mreža od kojih i jedna talijanska (Wind) mogu se uhvatiti na vrhu, a GPS hvata sve satelite. Nema prepreka.

Ekspedicija Bljesak na vrhu Obrlin

Oko nas samo plavetnilo, bjelina i ljepota dokle god pogled seže. Temperatura je već oko 3 stupnja, a vjetar poprilično puše. Vrh i vrtača nešto malo ispod – dva različita svijeta.

Nakon što smo napunili ”baterije” čistim zrakom i svježom dozom netaknute prirode i ostavili sve prošlotjedne brige i stresove na vrhu, krenusmo nazad. Spuštanje nije nimalo lagano. Po gustom kamenjaru i velikoj strmini više skakućemo nego što hodamo.


Nešto niže, tužan prizor. Gusta šuma prenjskih vrleti polako umire. Bolest je načela skoro svako stablo, svaku biljku. Nitko ništa ne poduzima.

Prolazimo kroz pravo groblje ogoljelih stabala, na kojim više nema ni kore, ni listova, ni grana. I nikoga nije briga. Državni uništavači prirode, baš kao i oni privatni (ne)legalno sjeku ono što je ostalo. Na jesen se ovdje mogu čuti samo motorne pile...

Jedva se probismo kroz taj krš i malo iznad Gradine napravismo roštilj. Planu već tradicionalna boca vina i nakon toga krenusmo put Ruišta. Iz glave nam nije izlazio Osobac, Lupoglav, Zelena glava. Eto nas, čim malo okopni...

Čabulja: Velika Vlajina 2004

Od svih hercegovačkih planina Čabulja djeluje nekako najpitomije. Možda zato što je njen najviši vrh Velika Vlajina (1780 m) jedan od najnižih u Hercegovini (svakako ne i najlakši za uspon), a možda i zato što sve više ljudska noga zadire duboko u njene vrtače i uvale. Pretprošli vikend, za vrijeme one bure i hladnih, ali sunčanih dana Ekspedicija Bljesak u nešto izmijenjenom sastavu (bez Doctora M i Goge, ali sa Željom u špici napada) krenula je u osvajanje najvišeg vrha Čabulje.

Planinska idila

Zamišljena ruta ide s juga, iz Bogodolske Ladine do motela na nekih 1300 metara nadmorske visine i onda pješke južnim padinama Čabulje na sami vrh. Kao i obično, napunili smo džip hranom i pićem, a od 'alata' tu se našao GPS, nezaobilazni fotoaparat, termometar i još par sitnica.

Na skretanju za Bogodolsku Ladinu i makadamski dio puta dočekalo nas je i prvo upozorenje. Bura je polomila drvene stupove za struju, a radnici koji očigledno jedva čekaju da pobjegnu s hladnoće, nevoljko pomaknuše kamion kako bi mi nastavili put ka motelu.

Put do motela je sličan onome s Veleža, mada nešto širi – krivudave serpentine i odronjeno kamenje na cesti ne dozvoljavaju prolaz, barem u ovim zimskim uvjetima, običnim vozilima. Konačno, nakon nekih 45 minuta od Mostara ugledasmo i naše krajnje ishodište barem što se vožnje tiče - usamljeni motel, neobičnu građevinu u goletima Čabulje, koja se očigledno koristi za privatne potrebe.

Prva ozbiljnija prepreka – križanac psa i lava od nekih 90-ak kila svojom nas je rikom upozori da prilaska motelu nema. Parkirasmo se nekih 30-ak metara ispred motela, stavili smo ruksake na leđa i pošli uzbrdo, obilaznicom.


Iznenada, velika neman krenu prijeteći put nas. Poput kakvog stražara koji naplaćuje prolaz, golema psina nam opet prepriječi put. Vidimo da nema druge nego da stvari riješimo klasičnom bh. metodom – podmićivanjem. Jedna Argeta bila je sasvim dovoljna za prolazak.

Uslijedila su dva i po sata hoda do vrha. Bura nemilosrdno dere, ali hodanje nas zagrijava pa i nije neki problem. Nakon nekih pola sata ukazao se i fantastičan pogled na samo srce planine. Išarano uskim putovima i s bezbroj vrtača i uvala Čabulja djeluje čarobno.

Pogled na jug - najviši vrh Biokova, Sveti Jure

Pomislismo, kako li samo izgleda ljeti. Jedan od rijetkih šumskih predjela na Čabulji nalazi se u samom podnožju Velike Vlajine. Iako ne obiluje gustom šumom, vjerujemo da je puna divljih životinjama. Posvuda u snijegu vidimo tragove divljači - vukova, lisica, zečeva, ni sami ne znamo...

Prolazeći kroz šumu vidimo da je snijeg sve dublji i dublji. Na nekim mjestima upadamo i po metar, što nas značajno usporava. Prethodi nam najteži dio – uspon vrlo strmom, južnom stranom Vlajine.

Miro, vođa ekipe, grabi prvi strmom stranom. Zadnjih petstotinjak metara ide se po potpuno goloj planini. Tu bura na udare rastura, a voda koju smo imali u ruksacima se ledi. Hladnoća je strašna, ali nema još puno. Malo prije samog vrha, predahnuli smo u vrtači koja nam je odlično poslužila kao zaštita od vjetra. Termometar pokazuje -6,2, ali s 'chill' faktorom zvanim bura vjerujemo da ima i više od -10.

Nažalost, tu nam se događa i veliki peh. Foto-aparat zbog hladnoće jednostavno prestaje da radi. Posljednja slika koju smo snimili je nekih 50-ak metara prije vrha, na mjestu gdje smo se u zavjetrini odmorili.

Na samom vrhu dočeka nas tabla s natpisom 'Velika Vlajina 1780m'. Tu su i dva križa, jedan okrenut ka zapadu, drugi ka jugu. Potpuno su okovani ledom i pravo je čudo da stoje na mjestu s obzirom kako bura puše.

Na vrhu se nalazi tabla s natpisom Velika Vlajina (1780m)

GPS pokazuje 1779 metara i zalazak sunca na toj točki u 17.18 sati. Tridesetak metara dalje, na samoj ivici litice prema Drežnici vidimo i bunker. Na samom vrhu nema toliko 'manevarskog' prostora kao na Veležu. Jednostavno nemaš kud. Litica prema Drežnici izaziva osjećaj strave.

Zajednički je dojam da je pogled definitivno ljepši nego s Veleža. Vide se skoro svi vrhovi Prenja, Čvrsnice, Veleža, na jugu Jadransko more, poluotok Pelješac i more iza njega… Kako li samo izgleda blizu.

Najviši vrh Biokova, Sveti Jure se vidi još s prvog brda iznad motela. Neopisivo. Olujna bura nam ne dozvoljava da se puno zadržavamo te se opet spustismo u vrtaču ispod samog vrha kako bi se pripremili za silazak. Silazak je relativno lagan i teško je se oduprijeti želji da svako malo staneš i gledaš ljepote na sve četiri strane svijeta.

Vraćamo se istim putem kuda smo i došli. Nakon dva sata hoda stigli smo do džipa. Nakon toga spuštanje do Ladine i Madine kuće gdje smo 'nabacili' malo roštilja. Dolaskom mraka, oko 17.00 sati, sretni i zadovoljni krenuli smo put Mostara. Gore na Velikoj Vlajini sunce je još uvijek obasjavalo ledene vrhove surove planine,1780 metara iznad mora…

Nadmorske visine

Mostar (kod Dujmovića) (75 metara)
Vidikovac na Planinici (230 m)
Goranci (620 m)
Bogodolska Ladina (930 m)
Motel na Čabulji (1320 m)
Velika Vlajina (1780 m)