28.8.05

Čabulja: Velika Vlajina 2004

Od svih hercegovačkih planina Čabulja djeluje nekako najpitomije. Možda zato što je njen najviši vrh Velika Vlajina (1780 m) jedan od najnižih u Hercegovini (svakako ne i najlakši za uspon), a možda i zato što sve više ljudska noga zadire duboko u njene vrtače i uvale. Pretprošli vikend, za vrijeme one bure i hladnih, ali sunčanih dana Ekspedicija Bljesak u nešto izmijenjenom sastavu (bez Doctora M i Goge, ali sa Željom u špici napada) krenula je u osvajanje najvišeg vrha Čabulje.



Planinska idila

Zamišljena ruta ide s juga, iz Bogodolske Ladine do motela na nekih 1300 metara nadmorske visine i onda pješke južnim padinama Čabulje na sami vrh. Kao i obično, napunili smo džip hranom i pićem, a od 'alata' tu se našao GPS, nezaobilazni fotoaparat, termometar i još par sitnica.

Na skretanju za Bogodolsku Ladinu i makadamski dio puta dočekalo nas je i prvo upozorenje. Bura je polomila drvene stupove za struju, a radnici koji očigledno jedva čekaju da pobjegnu s hladnoće, nevoljko pomaknuše kamion kako bi mi nastavili put ka motelu.

Put do motela je sličan onome s Veleža, mada nešto širi – krivudave serpentine i odronjeno kamenje na cesti ne dozvoljavaju prolaz, barem u ovim zimskim uvjetima, običnim vozilima. Konačno, nakon nekih 45 minuta od Mostara ugledasmo i naše krajnje ishodište barem što se vožnje tiče - usamljeni motel, neobičnu građevinu u goletima Čabulje, koja se očigledno koristi za privatne potrebe.

Prva ozbiljnija prepreka – križanac psa i lava od nekih 90-ak kila svojom nas je rikom upozori da prilaska motelu nema. Parkirasmo se nekih 30-ak metara ispred motela, stavili smo ruksake na leđa i pošli uzbrdo, obilaznicom.


Iznenada, velika neman krenu prijeteći put nas. Poput kakvog stražara koji naplaćuje prolaz, golema psina nam opet prepriječi put. Vidimo da nema druge nego da stvari riješimo klasičnom bh. metodom – podmićivanjem. Jedna Argeta bila je sasvim dovoljna za prolazak.

Uslijedila su dva i po sata hoda do vrha. Bura nemilosrdno dere, ali hodanje nas zagrijava pa i nije neki problem. Nakon nekih pola sata ukazao se i fantastičan pogled na samo srce planine. Išarano uskim putovima i s bezbroj vrtača i uvala Čabulja djeluje čarobno.



Pogled na jug - najviši vrh Biokova, Sveti Jure

Pomislismo, kako li samo izgleda ljeti. Jedan od rijetkih šumskih predjela na Čabulji nalazi se u samom podnožju Velike Vlajine. Iako ne obiluje gustom šumom, vjerujemo da je puna divljih životinjama. Posvuda u snijegu vidimo tragove divljači - vukova, lisica, zečeva, ni sami ne znamo...

Prolazeći kroz šumu vidimo da je snijeg sve dublji i dublji. Na nekim mjestima upadamo i po metar, što nas značajno usporava. Prethodi nam najteži dio – uspon vrlo strmom, južnom stranom Vlajine.

Miro, vođa ekipe, grabi prvi strmom stranom. Zadnjih petstotinjak metara ide se po potpuno goloj planini. Tu bura na udare rastura, a voda koju smo imali u ruksacima se ledi. Hladnoća je strašna, ali nema još puno. Malo prije samog vrha, predahnuli smo u vrtači koja nam je odlično poslužila kao zaštita od vjetra. Termometar pokazuje -6,2, ali s 'chill' faktorom zvanim bura vjerujemo da ima i više od -10.

Nažalost, tu nam se događa i veliki peh. Foto-aparat zbog hladnoće jednostavno prestaje da radi. Posljednja slika koju smo snimili je nekih 50-ak metara prije vrha, na mjestu gdje smo se u zavjetrini odmorili.

Na samom vrhu dočeka nas tabla s natpisom 'Velika Vlajina 1780m'. Tu su i dva križa, jedan okrenut ka zapadu, drugi ka jugu. Potpuno su okovani ledom i pravo je čudo da stoje na mjestu s obzirom kako bura puše.



Na vrhu se nalazi tabla s natpisom Velika Vlajina (1780m)

GPS pokazuje 1779 metara i zalazak sunca na toj točki u 17.18 sati. Tridesetak metara dalje, na samoj ivici litice prema Drežnici vidimo i bunker. Na samom vrhu nema toliko 'manevarskog' prostora kao na Veležu. Jednostavno nemaš kud. Litica prema Drežnici izaziva osjećaj strave.

Zajednički je dojam da je pogled definitivno ljepši nego s Veleža. Vide se skoro svi vrhovi Prenja, Čvrsnice, Veleža, na jugu Jadransko more, poluotok Pelješac i more iza njega… Kako li samo izgleda blizu.

Najviši vrh Biokova, Sveti Jure se vidi još s prvog brda iznad motela. Neopisivo. Olujna bura nam ne dozvoljava da se puno zadržavamo te se opet spustismo u vrtaču ispod samog vrha kako bi se pripremili za silazak. Silazak je relativno lagan i teško je se oduprijeti želji da svako malo staneš i gledaš ljepote na sve četiri strane svijeta.

Vraćamo se istim putem kuda smo i došli. Nakon dva sata hoda stigli smo do džipa. Nakon toga spuštanje do Ladine i Madine kuće gdje smo 'nabacili' malo roštilja. Dolaskom mraka, oko 17.00 sati, sretni i zadovoljni krenuli smo put Mostara. Gore na Velikoj Vlajini sunce je još uvijek obasjavalo ledene vrhove surove planine,1780 metara iznad mora…

Nadmorske visine

Mostar (kod Dujmovića) (75 metara)
Vidikovac na Planinici (230 m)
Goranci (620 m)
Bogodolska Ladina (930 m)
Motel na Čabulji (1320 m)
Velika Vlajina (1780 m)

20.8.05

Velež: Vrh Brasina 2004

Subota, lijep i sunčan dan, 11.30 sati. Ekipa u sastavu Boris, Gogo , Miro i Doctor M (nije u rodu sa Sennom M) odlučuje iskoristiti predivan dan za izlet na vrh Veleža - Brasinu, koji se vidi iz većeg dijela grada na desnoj obali Neretve.

To je onaj vrh na kojem je prije rata bio ogromni TV toranj, a kojeg je srpska vojska nakon povlačenja uništila. Planinari, lovci i ostali zaljubljenici hercegovačke prirode znaju da Brasina nije najviši vrh Veleža, već je to Botin (1969m), koji je bliže Nevesinju nego Mostaru i koji se lijepo vidi iz Rodoča na primjer.

Iako još dobar dio potencijalnih izletnika vjeruje da je područje Brasine minirano, dva iskusnija člana naše ekipe, namely Gogo i Miro, nas uvjeravaju suprotno iako upozoravaju da je put 'katastrofa'.

Do Podveležja i sela Šipovac dolazimo bez problema. Većina planinara tu staje i nastavlja pješke, no mi smo krenuli kasno, te nastavljamo dalje džipom. 'Put' jest katastrofa i potpuno je neprohodan za sva vozila osim za džipove i vojne kamione.

Bolji dio puta

Doctor, Gogo i Miro iznad Bijelog polja

Pogled na mostarsku kotlinu

Ogromne stijene uz sam put, zaleđen makadam i (pri vrhu) snijeg karakteriziraju ovaj, nazovi, put. Ipak, s Patrolom u prvoj, lagano osvajamo serpentinu po serpentinu moćne planine.

Osim gore opisanih prepreka, put je izuzetno opasan i zbog provalije koja nas prati cijelom njegovom dužinom. Eventualno proklizavanje na uskom makadamu definitivno znači sunovrat niz provaliju s krajnjim ishodištem u Bijelom polju. Strmina na kojoj je građen put, naime, ne ostavlja nikakvu nadu za eventualno kočenje ili zaustavljanje kad se već jednom nađeš na njoj.

Nizbrdo si u Bijelom polju za pola minute

Metar za metrom i nakon 2 sata i 30 minuta (mjereno od Ere) dolazimo do vrha. Tu, na 1897 metara nadmorske visine čudan je spoj prirodne ljepote i ljudskog ludila. Kud god da se okrenete pruža se nevjerojatan pogled. Na jugu Jadransko more, na sjeveru Bjelašnica i bosanske planine, na istoku Crvanj i Crna Gora, jednom riječju - čudo.

Pogled ka jugu - u pozadini se vidi odsjaj Jadranskog mora

Pogled na istok - planina Crvanj

Najviši vrh Veleža, Botin (1969m) u pozadini

Na čistom planinskom zraku ugođaj nam kvari nesklad te sirove prirodne ljepote i suludog ljudskog uma koji je nekad davno, u neko paranoidno političko vrijeme odlučio da izbuši pola planine i duboko u njoj sagradi vojne objekte koji su, evo sad, nakon posljednjeg rata ništa drugo nego obične betonske rupe u golom kamenjaru Veleža.

Ekipa pored napola srušenog TV tornja


Toranj visi iznad provalije duboke 500-tinjak metara

Veliki TV toranj je srušen, ali ne do kraja, pa onako, kao ranjen, visi na litici čekajući da ga netko dokrajči i pošalje u provaliju duboku nekih 500-injak metara na sjevernoj strani Veleža. Svuda oko nas se nalaze tuneli. Nešto malo ispod tornja je heliodrom, a ulaz u obližnji tunel je dovoljno širok da u njega uđe kamion. Na samom vrhu je ogromna rupa kroz koju je vjerojatno išao lift.

Ulaz u tunel s heliodroma

Heliodrom

Netko govori da je JNA izgradila devet katova ispod vrha Veleža, a da se u utrobi planine nalaze katakombe idealne za skrivanje. Gledajući onako sa strane sve te silne betonske ulaze i izlaze, na um nam pade Radovan 'Rale' Karadžić. I da znaju da je tu, ne bi ga bilo lako pronaći.

Nakon obilaska nakaradnih građevinskih ekshibicija bivše vojske vratismo se na vrh da nešto žvaknemo. Gore na samom vrhu nailazimo i na otvoreni betonski gril. U njemu još ima neotvorenih ribljih konzervi i pašteta srpske proizvodnje koje su bivši okupatori Brasine valjda zaboravili ponijeti sa sobom.

Desetak metara dalje je i uništeni kavez za pse. Unutrašnjost je toplinski izolirana, kako bi i najbolji čovjekov prijatelj za vrijeme najžešće zime imao ugodan boravak u ovim surovim predjelima. Nema što, na sve su mislili.

Zaključismo da, uz sve vremenske nepogode, boravak ovdje i nije bio tako loš, pogotovo ljeti. Malo se grila, razbaci lopte na heliodromu, i onda dole, devet katova niže, 'ubiješ' oko jedno dva sata. Dodaj još tome fantastičan pogled i kud ćeš ljepši odmor.

Ekspedicija Bljesak na vrhu Brasina

Konačno i mi nešto prezalogajismo, planu boca vina i uz zalazak sunca krenusmo natrag, 1837 metara niže. Iza nas ostadoše vrleti Veleža, prekrasne hercegovačke planine, čiji je vrh ljudska ruka pretvorila u golemi otpad željeza i betona, kao vječito svjedočanstvo paranoidnih strahova njezinih bivših vladara.

Iako ranjena, divlja planina se ne da. Pogled, ipak, nisu mogli uništiti…