6.9.05

Ekocid na Prenju

Daleko od gradske vreve i civilizacije, bageri, razni gusjeničari i krivosječe svih naroda i narodnosti ove nesretne države neplanski krče sve što im se nađe na putu ne bi li došli do mlade bukve. U tom suludom naumu ih nije strah ni mina niti zakona (kao da ga ima). Idu sve dublje u planinu i ostavljaju pustoš za sobom. Kad naiđu na kakvu veliku stranu gdje ni bager ne može izaći, koriste konje i izvlače sve što na drvo sliči. Tamo u Vilinom klancu, djelomično miniranom, već je toliko divljih šumskih puteva da je to strašno. Ne zna čovjek koga više da žali, one garibe što još uvijek nose maskirne uniforme i za tko zna koju crkavicu riskiraju živote u potencijalnim minskim poljima ili tu silnu šumu što je iskrčiše i od nje napraviše golet. A od puta do Bijelih voda su napravili takvu kaljužu da više nikakvo vozilo tuda ne može proći osim bagera s lancima i gusjeničara. Planinari moraju kroz šumu jer putem je nemoguće proći zbog blata koje je na pojedinim mjestima duboko i pola metra (nevjerovatno ali istinito). Nekad se moglo dobrim džipom doći pod Bijele vode i onda šumskim putem izaći do kolibe i planinarskog doma. Danas se može još dalje. Probili su ovi "šumari" put još dalje i ne bi nas čudilo da već sljedeće zime izbiju na Bijele vode. Jedina nada za Prenj je on sam - njegova divljina i nadmorska visina na kojoj ovi jadnici, kada već jednom završe sa Vilinim klancom i Dolovima, neće pronaći nijedno drvo jer gore nema vegetacije. Za naše nedavne ture do Jezerca snimili smo par slika pa se i sami uvjerite.

Bageri s lancima (eto kakav je put) izvlače balvane


Nema šanse da išta prođe ovuda

Brazda od pola metra blata

5.9.05

Prenj: Proljeće 2005

Evo nekoliko fotki proljeća na Prenju sa jedne od naših tura od Bijelih voda do kontejnera. Bio je 5. mjesec, malo prohladno ali vedro - idealno za provesti dan u planini.




Stotine polomljenih stabala od lavine i silnih vjetrova



Izvor vode kod kontejnera

4.9.05

Prenj: Obrlin (Galerija 2)


Pogled na Čabulju






GPS hvata skoro sve satelite

Posljednje slike pred povratak

Prenj: Vrh Obrlin 2005

Vrijeme nam i nije baš išlo na ruku. Prenj, najveći planinski masiv u Bosni i Hercegovini kao da na sebe navlači sve ciklone i anticiklone ovoga svijeta. Snijeg je pao u četvrtak i zabijelio sve njegove vrhove uključujući i Obrlin (1836 m), vrh koji se odlično vidi iz većeg dijela Mostara. Pogledate li s bilo koje višekatnice u pravcu sjevera vidjet ćete Obrlin i njegovog nižeg brata, vrh Ćelopek. Lijepo se vidi i s Rudnika, iz Cima, Ilića, s Bulevara…



Iz grada se činilo kao da je zameten snijegom i da od zamišljene ture nema ništa, ali u dilemi priroda po prekrasnom proljetnom danu ili (stota!) kava u Tržnom odlučismo se za ovo prvo.

Na Ruište dolazimo negdje oko 9 i 15. Slijedi nam oko tri i po sata penjanja i svladavanja nekih 800 metara nadmorske visine.

Naš fotograf Miro je prvi put na ovakvoj turi i s nevjericom gleda u ogromni masiv ispred nas. Prvo se penjemo na vrh Gradina (1300 m) iznad samog Ruišta.


Strana po kojoj idemo je strmija nego što smo mislili te nešto malo dalje, da bi se oslobodili tereta, u snijeg zakopasmo hranu i piće za roštilj koji smo planirali odraditi nakon spuštanja. Sunce nemilosrdno prži i na nekih 1400 metara temperatura je bila već oko 13 stupnjeva.

Teren je mješavina oštrog kamenjara i velikih busenova trave, sa većim smetovima ispod tu i tamo zalutalog drveta. Nekih sto metara ispod Ćelopeka, po izuzetnoj strmini, dočeka nas gust kamenjar. Na vrhu ima tek nešto malo snijega. Miro je već ispalio stotinjak slika, prosto ne znaš prema kojoj strani da se okreneš i gledaš.



Nakon odmora idemo dalje prema Obrlinu. Na ovoj visini temperatura je već dobro pala, a vjetar sve jače puše. S obje strane vrha po kojem se krećemo uživamo u fantastičnom prizoru snježnih dina koje su napunile ogromne planinske uvale. Nakon nekih dvadesetak minuta penjanja dolazimo na vrh Obrlin (1836m).

Pogled na istok - planina Crvanj

Pogled na Velež

Pogled na Prenj s Obrlina

Što reći o pogledu. Ispod nas prostranstva Prenja, zamotana u gusti bijeli pokrivač i okupana proljetnim suncem. Zelena glava, Lupoglav, Osobac i ostali vrhovi Prenja čine se tako blizu da se mogu rukom dohvatiti. Izazovni, okovani ledom i opasni, u ovakvim uvjetima su i za najekstremnije alipiniste pravi izazov.


Prenj

Velež izgleda moćno u cijeloj svojoj dužini, lijevo od njega je Crvanj s nekih dva metra snijega, na sjeveru Visočica i Bjelašnica, na jugu Čabulja. Mostar se i kroz dvogled jedva nazire. Dvogled i aparat mijenjaju ruke.

U to zazvoni i telefon, neko pita može li Miro doć’ da snimi nešto? Ovaj mu objašnjava gdje je, ako može za pet sati.... Ukupno osam mobilnih mreža od kojih i jedna talijanska (Wind) mogu se uhvatiti na vrhu, a GPS hvata sve satelite. Nema prepreka.


Ekspedicija Bljesak na vrhu Obrlin

Oko nas samo plavetnilo, bjelina i ljepota dokle god pogled seže. Temperatura je već oko 3 stupnja, a vjetar poprilično puše. Vrh i vrtača nešto malo ispod – dva različita svijeta.

Nakon što smo napunili ”baterije” čistim zrakom i svježom dozom netaknute prirode i ostavili sve prošlotjedne brige i stresove na vrhu, krenusmo nazad. Spuštanje nije nimalo lagano. Po gustom kamenjaru i velikoj strmini više skakućemo nego što hodamo.


Nešto niže, tužan prizor. Gusta šuma prenjskih vrleti polako umire. Bolest je načela skoro svako stablo, svaku biljku. Nitko ništa ne poduzima.

Prolazimo kroz pravo groblje ogoljelih stabala, na kojim više nema ni kore, ni listova, ni grana. I nikoga nije briga. Državni uništavači prirode, baš kao i oni privatni (ne)legalno sjeku ono što je ostalo. Na jesen se ovdje mogu čuti samo motorne pile...

Jedva se probismo kroz taj krš i malo iznad Gradine napravismo roštilj. Planu već tradicionalna boca vina i nakon toga krenusmo put Ruišta. Iz glave nam nije izlazio Osobac, Lupoglav, Zelena glava. Eto nas, čim malo okopni...