Svi u planine

Nesnosne vrućine ovoga srpnja ne ostavljaju drugu mogućnost nego odmor provesti u planinama.

Izbor je pao na Trnovačko jezero i sve oko njega što priroda može podariti. Po prvi put idem sa obitelji u potpuno divlji i nepristupačni dio prirode gdje je prva medicinska ustanova i bolja prodavnica u Foči udaljenoj sat i pol vožnje uz naravno i 2 sata hoda od jezera do auta. Ruksaci su puni hrane i opreme za planiranih nekoliko dana, sve se nosi od kruha, mlijeka, istant hrane, mesa pa sve do slatkiša.

Jedini razuman način za prenjeti stvari je najam konja od Prijevora do jezera. Konj se može unajmiti u par katuna na Prijevoru i košta 15 - 20 eura u jednom smjeru.

Vrijeme je toplo i na ovoj visini (jezero je na 1500 m), a temaparatura vode u jezeru izmjerena u plićaku je 26 C.

Najavljeno je lijepo vrijeme cijeli tjedan, ali ne treba biti siguran u planini te se odmah razapinje i učvršćuje šator te dovlače drva iz šume do ognjišta.
Jezero pruža niz zanimljivosti za sve koji vole prirodu tako da se svako jutro može prošetati na neki drugi planinski vrh, ili opušteno kupati i sunčati na jezeru. Nedaleko od jezera nalaze se stočarski katuni gdje se mogu kupiti domaći mliječni proizvodi i meso te naručiti domaći kruh ispod sača.

Večeri su poseban doživljaj uz logorsku vatru, svježi planinski zrak i potpunu tišinu upotpunjenu povremenim glasanjem divljači. Na jezero dolaze najčešće planinari, ali i svi drugi zaljubljenici prirode iz svih krajeva, te se za kratko vrijeme sklope prijateljstva i provedu predivne večeri uz prepričavanje anegdota i čašicu dobre šljive.

Sve u svemu ako mogu da ocjenjujem za mene je ovo čista desetka u odnosu na more, pretrpane plaže, večernje sparine i naravno visoke cijene.

Nema dvojbe valja ponoviti, još po mogućnosti uz isto društvo.

Pozdrav ekipi iz Beograda, kao i Dirku i Lotty, te Bogdanu posebno od Filipa.

Put vodi preko Tjentišta, spomenik na mjestu stradanja 3001 partizana.

Vodopad Skakavac, pogled iz preostale Europske prašume Peručice.

Sve na konja i skakući po putićima i livadama.

Trnovačko jezero u rano jutro.

Novica,(u sredini) čuvar na jezeru uvijek gostoljubiv.

Pašnjaci podno Volujka.

Pastrmka, sama narasla, sama se hranila, pa kolika je god.

Noć, stalno nešto šuška u šumi.

U katunu, gostoljubivi domaćin i miris starine.
Ekipa iz Belgije Lotty i Dirk.

Raja sa ljetovanja.

Rafting na obližnjoj Tari.

Zelena Glava, Otiš, Lupoglav

Već duže vrijeme planinarim, a na vrhovima prenja još nisam bio i još da ne govorim da mi se i društvo zove Prenj.
Plan je dosta ambiciozan, za jedan dan popeti tri najviša vrha prenja pošavši sa Ruišta, a potom prenoćiti u lovačkoj kućici u Lučinama.
Jedini način je da se krene u ranim jutarnjim satima, točnije u 03,30. Oprema je već naveče spremljena i kao i uvijek neznam šta toliko teži u ruksaku, a kada počnem da pravim selekciju teško je išta izbaciti.
Sa Ruišta smo krenuli u 04,00 sati. Nakon par sati hoda prve zrake sunca obasjavaju vrhove Prenja. Pred nama je Zelena Glava najviši vrh Prenja (2155 m) i Otiš. Veliki kameni monoliti ne izgledaju nimalo jednostavni za popeti, ali uredno označena staza provlači se najprikaldnim pristupom i izuzev malo kondicije ne zahtjeva posebnu spretnost.
Na oba vrha bili smo već oko 09,00 sati. Poglad sa ova dva vrha koja se nalaze u samom središtu Prenja ne osatavlja nikoga ravnodušnim, prelijepe zelene doline Prenja i sivi kameni vrhovi sve redom preko 2000 metara nad morem.
Slijedeći cilj je Lupoglav (2102 m), a put do njega vodi preko Tisovice, Čemernog dola i Lučina. Zalihe vode su već na izmaku, ali uz Sašu koji je veći dio svog slobodnog vremena proveo po Prenju to i nije neki problem, jer poznaje sve izvore i vrijeme kad koji ima vode, te se opskrbljujemo hladnom svježom vodom na izvoru ispod Kantara. Na Lupoglavu smo već oko 14,00 sati. Preostaje nam odlazak do izvora Sopot podno Galića i spuštanje u Lučine na odmor i spavanje.
U kolibu Lučine stižemo oko 18 sati, koliba je prekrasna, prekrivena drvenom šindrom, a unutra se nalaze četri ležaja i zidani kamin.
Nakon kave i večere boravak ispred kolibe je posebno iskustvo, pogled se pruža na vrhove Galića, Lupoglav i dio Vjetrenih Brda. Uporno dvogledom pretresamo nepregledne sipare ispod Galića u nadi da vidimo koju divokozu, ali nakon pokolja krivolovaca sve sam uvjereniji da je to blago nepovratno izgubljeno. Posebnu čar predstavljaju posljednje zrake sunca na Lupogalvu nakon čega mrak pada za petnaestak minuta.
Nakon dobro prospavane noći shvatam značaj kućica na Prenju.

Jutarnje vjesti na radiju bude me i najavljuju visoke temparature u kotlinama, upozoravajući sve rizične skupine da ne izlaze van. Ispred kućice rosno jutro, prve zrake sunca probijaju se kroz grane borova.

Nakon doručka krenusmo putem koji Saša želi da upoznam, a čak je duži od onog jučer. Put nas vodi prelijepim dolinama Prenja (Poljice, Gruci, Štirni Dol, Jezero, pa sve do Bijelih Voda i Ruišta).

Cijeli dan hodamo tek u veče stigosmo na Ruište, preko 60 km pješačenja Prenjom u dva dana i 3-4 tisuće metara uspona , definitivno najteža tura do sada.

Na Zelenoj Glavi.

Na Otišu.

Saša, ko zna koji put na vrhu.

Stijene Otiša i Z. Glave (pogled iz Tisovice).

Na Lupoglavu (2102m).

Lupoglav (pogled sa sipara ispod Vjetrenih Brda).

Lovačka kuća u Lučinama.

Pogled na Lupoglav i Galić ispred kuće u Lučinama.

Ispod Lupoglava prema Ovči.