11.8.09

Grossglockner i Triglav

Ovog ljeta meni najinteresantnija tura koja će mi nedvojbeno ostati u sjećanju jer sam prvi puta išao na neki viši alpski vrh, a koji je uz to u određenoj mjeri i zahtijevan.
Grossglockner je najviši vrh Austrije (3798 m.n.m.) i odredište je mnoštva planinara i alpinista iz svih krajeva.
Kako smo u stisci sa vremenom, a i vremenske prognoze nisu nam baš naklonjene na put smo krenuli nešto ranije nebi li uhvatili par lijepih prijepodneva koja su najavljena na meteo stranicama. Nakon usputnog svraćanja po kolegu Split nastavljamo put Austrije u punom sastavu . Stižemo Kals u kasnim večernjim satima, te nakon noćenja u kampu i obilnog doručka vozimo se do hotela Luckner Haus (1918 m.n.m.) koji se nalazi na kraju Glocknerstrasse, gdje je parking i odkle se ide na uspon. Sa ovoga mjesta već se vidi vrh, ovog puta samo bi povremano izvirio iz oblaka i pokazao svu veličinu koja izaziva divljenje.
Pakujemo se i uvijek je prisutno isto čuđenje o težini ruksaka, ali kad bi pokušao bilo šta izbaciti teško bi bilo odlučiti.
Idemo puni entuzijazma, usput prolazimo prelijepe Alpske krajolike prošarane potocima i planinskim pašnjacima.
Nakon nešto više od jednog sata stiže se do planinarskog doma Lucknerhuette (2241 m.n.m.), a potom za približno isto vremena stižemo do Stuedlhuette (2802 m.n.m.). Stuedlhuette je veliki moderni dom odakle se takođe može ići na uspon u jednom danu.
Naš plan je nastavak do slijedećeg doma gdje se planiramo odmoriti i naspavati prije sutrašnjeg uspona na sami vrh.
Na nekih 3030 m.n.m. počinje glečer Kodnitzkees gdje je preporučljivo navezivanje zbog mogućih ledničkih pukotina. Nakon prelaska glečera slijedi nešto strmiji uspon po snijegu, a potom penjanje po stjenovitom grebenu gdje su sajlama i klinovima osigurana nezgodnija mjesta.
Stižemo do doma Ercherzog Johann Huette (3454 m.n.m.) u poslijepodnavnim satima prilično iscrpljeni. Smještamo se, dom je uredan, kuhamo juhe koje tako dobro prijaju na ovoj visini. Gledamo par skupina koje slaze sa vrha koji je i dalje veći dio vremena u oblacima i moram priznati da ne izgleda nimalo bezazleno.
Par nas osjeća manju glavobolju koju uzrokuje visina, ali tokom večeri popušta.
Jutro je osvanulo kristalno vedro, nakon doručka i pripreme opreme krećemo već oko 6 sati.
Navezivanje je obavezno nedaleko od doma gdje počinje strmi uspon po snijegu, a zatim slijedi penjanje po oštrom stjenovitom i zaleđenom grebenu na kojemu su pobijeni metalni kolci svakih 20 m razmaka radi sigurnijeg osiguravanja. Ovaj dio je definitivno atraktivan, tu je prelazak između malog i velikog Glocknera gdje se mora prehodati zasnježeni oštri greben širine 20 - 30 cm. Izlazimo na vrh ushićeni oko 9 sati, pogledi su impresivni, sa svih strana su visoki Alpski vrhovi i ledenjaci u dolinama.
Nakon nekoliko fotki i gubitka jednog aparata koji je sa samog vrha ispao kolegi niz provaliju od nakoliko stotina metara krećemo nazad. Silazak ipak lakši tu je već poznata staza, a nema ni umora. Usput se nagrađujemo toplim obrokom i pivom u domu, svi su super raspoloženi nakon uspješnog uspona i nema one napetosti kao prije penjanja.
Na silasku na nekih 2100 m.n.m. sustiže nas pravo planinsko nevrijeme sa gradom i kišom, mokri ko miševi stižemo do hotela Luckner Haus. Nakon podizanja oblaka sve preko 2500 metara ponovo je bijelo od novog snijega.
Prognoze su loše za naredni dan, te planirani vrh Ankogel (3264 m.n.m.) otpada i idemo u Sloveniju na dan odmora.
Odluka pada na poznato ljetovalište Bled sa predivnim jezerom gdje noćimo, a potom obilazimo kanjon Vintgar i Bohinjsko jezero gdje nas opet hvata prolom oblaka, ali srećom ovog puta tu je auto.
Naredni dan planiran je uspon na Triglav (2864 m.n.m.) najviši vrh Slovenije. Nakon noćenja u Aljaževom domu (oko 1000 m.n.m.) krećemo rutom Čez Prag koja vodi kroz sjevernu stijenu Triglava i pred nama je 1864 metra uspona. Staza je strma i na mnogim mjestima osigurana čeličnim klinovima i sajlom. Usput svraćamo u Staničev dom i poznatiji dom Kredarica koji se nalazi pod samim vrhom. Sa ovoga mjesta shvatam da sajlama i klinovima još nije kraj, te nakon još manje od satak pentranja i hvatanja klinova stižemo na vrh.
Silazak ide istom putanjom do Aljaževog doma, te dolazimo u kasnijim poslijepodnevnim satima.
Napokon mogu popiti koju pivu više, nema više uspona u jutro , a i nemoram voziti.
Ovu noć provodimo u drugom odjelu doma nakon žalbe da nam nije proteklu noć baš bilo uredno i čisto, te namjerno ili nenamjerno dobijamo sobu sa miševima koji su svu noć skakali i nagrizli sve što su namirisali u kesama.
Nakon miševa ostaje cijeli dan do Mostara, veći dio je autoput pa netreba kukati.
Mini ekspedicija izvedena u ugodnom društvu Ivana Skaramuce, Luke Mandića i Olivera Dujmovića.




Kamp u Kalsu




Dom Lucknerhuette

Dom Stuedlhuette

Uspon grebenom do doma Ercherzog Johann Huette

Uspon grebenom do doma Ercherzog Johann Huette

Pogled na vrh ispred doma Ercherzog Johann Huette

Polazak

Greben prema vrhu


Greben prema vrhu

Greben prema vrhu

Greben prema vrhu

Pod samim vrhom

Na vrhu Grossglocknera

Na vrhu Grossglocknera

Bled

Kanjon Vintgar

Sjeverna stijena Triglava

Uspon rutom Čez Prag


Uspon rutom Čez Prag



Uspon rutom Čez Prag

Na vrhu Triglava

Dom Kredarica

6.8.09

Durmitor - Crna Gora

07.2009.
Uspon na Durmitor i njegov najviši vrh Bobotov Kuk (2523 m.n.m.) isplanirali smo kao malu pripremu za Alpsku turu na Grossglockner i Triglav, međutim ispao je to prelijep izlet na predivnu planinu.
Istoga vikenda održava se memorijalni uspon na Bobotov Kuk, gde se okupi mnoštvo planinara iz Crne Gore i okolnih država, te je to bila dobra prilika da imamo domaćine sa kojim možemo zajedno na turu.
Zbog neizvjesne vremenske prognoze krećemo nešto kasnije, te na mjesto sastanka sa našim domaćinimau Dobrom Dolu (oko1700 m.n.m.) stižemo prilično kasno nakon čega samo montiramo šatore i koristimo ostatak noći za odmor prije sutrašnjeg uspona.
Rano u jutro na uspon kreće kolona planinara uredno markiranom stazom i po lijepom vremenu.
Nakon 3 - 4 sata ugodnog uspona sa atraktivnom završnicom stižemo na Bobotov Kuk.
Za povratak odabiremo malu promjenu u ruti, ali se ponovo vraćamo u Dobri Do gdje su gostoprimljivi Crnogorci pripremili grah i dovezli Nikšićko, te na kraju priprema za ekspediciju ispade prejedanje sa više tanjura graha i još više više krigli piva.





na stazi za vrh


Bobotov Kuk


Sa vrha

Pogled na Zupce
Na Vrhu




Hagra i Nikšićko

4.6.09

Sar Planina - Titov Vrh


Titov vrh najviši je vrh Šar Planine sa nadmosrkom visinom od 2747 m, a nalazi se u u području sjeverozapadne Makedonije uz samu granicu sa Kosovom.
Poziv na tradicionalni uspon dobili smo od naših Makedonskih kolega iz društva "Ljuboten" iz Tetova koji su još davnih sedamdesetih imali razvijene prijateljske odnose sa našim društvom.
Prvo veče organizatori uspona priredili su prigodno otvaranje i predstavljanje planinarskih društava koji su se odazvali, a bilo ih je sa svih strana bivše nam države. Isto su se veče uz melodije koje svima pašu i litre vatrene vode naši narodi i narodnosti zabavili do kasno u noć u čemu sam i sam aktivno učestvovao.
Uspon na Titov Vrh organizirano krece u jutarnjim satima iz skijaškog centra Popova Šapka (1800 m.n.m.), te nakon 4 sata uspona laganom planinarskom stazom stiže se na vrh.
Pogledi sa vrha vrijedni su truda, tu su Prokletije još sa sniježnim vrhovima, Veliki Korab - najviši vrh Mkedonije, te ostatak Šar Planine koja se proteže na 80 km dužine.
Šar Planina prepuna je predivnih planinskih potoka, planinskih jezera i naravno Šarplaninaca - pasmine pasa poznate mnogo dalje od Mkedonije.
Ovaj izlet dijelom cu pamtiti po dugom i zamornom putu preko novih susjednih državica sa revnosnom policijom, te se na nekim prijelazima čekalo i po sat vremena samo na pasoške kontrole, a na ulasku u Kosovo za minibus se plaća 290 eura za nekavo osiguranje.
Sve se brzo zaboravi, a u sjećanju ostaje prelijepa planina i dobra planinarska ekipa.


Smještaj - Hotel Popova Šapka




Na putu prema vrhu


Encijan





Na vrhu (oko 900 učesnika)

Pogled na Prokletije u daljini

4.3.09

Zima na Prenju

Proteklog mjeseca, između ostalih izleta i uspona, posjetili smo i boravili u skloništu podno Vršina na Prenju.
Plan je sa Rujišta na krpljama i skijama doći do skloništa u razumno vrijeme, te ga po potrebi locirati ako je zatrpano i otkopati ulaz do mraka.
Dan je bio rijetko topao i sunčan za Prenj u veljači i cijelim putem samo su se nizali prizori koji plijene poglede.
Dolazimo do skloništa na vrijeme i situacija je čak bolja od očekivanog. Sklonište se vidi, snijega ima oko 2 metra i kopanje do ulaza je neophodno. Nakon par sati kopanja uspijevamo u sumrak ući .
Nije proteklo mnogo i vatra se već začula u peći, a sklonište je polako postalo smještaj visoke kategorije u planini.
Noć je vedra i ispunjena zvjezdama, a naši pratioci (Dodo sa ekipom) leže sklupčani na snijegu i hladnoći Prenjske noći.
Ujutro izlazimo na sedla između Vršina i Botina, odakle se pruža prelijep pogled prema Poljicama, Zaušlju, Lupoglavu, Ovči i Vjetrenim Brdima.
Malo je mjesta danas gdje čovjek može biti miran i spokojan u netaknutoj prirodi kao zimi u središtu Prenja. Gdje god pogled segne nepregledna je bjelina prošarana mjestimice stijenama visokih kamenih divova sa kojih se povremeno samo začuje huk vjetra.


Zelena Glava i Otiš


Prijevorac


Ulaz u sklonište

Valja kopati ako se misli prenoćiti u toplom



Biftek


Uspon na Sedla


S lijeva na desno; Kapljuč, Ovča i Lupoglav


Stanka na Sedlima



Pogled prema Zaušlju i Poljicama ( u pozadini Ovča, Lupoglav i Vjetrena Brda)


Sklonište (pogled sa staze za Sedla)


Sklonište


Bolje zazidati nego kopati iduci put


Povratak i naš gost Orsat iz GSS-a Dubrovnik